Mama Mima

četvrtak, 14.07.2016.

San



Stigla sam.
Stigla sam na tu tako poznatu stazu. Otvorila ogradu i zakoračila na stazu od cigle. Uvijek sam se ovdje osjećala kao Dorothy u Oz-u.

Nogom ispred noge prošla sam između redova kukuruza i došla sasvim blizu kući. S lijeve strane stara je česma i djed i stric su zadubljeni u nešto... Tiho raspravljaju. Ne primjećuju me. Penjem se stepenicama. Veranda je obasjana suncem. Tišina je... Dobro znam gdje je baka. Skrećem desno i kroz uska vrata ulazim u kuhinju. Tu je.

Baka ubacuje drva u peć. Proljeće je i vani je dovoljno toplo za vesticu ali unutra je još uvijek hladno. Često hladnije nego vani. Zato rano ujutro i pred noć treba naložiti. Tek toliko da ubije studen. Diže glavu. Primjećuje me. Nasmije se.

- Stigla si?
- Jesam.
- Jesi vidjela ovu dvojicu?
- Jesam. Nisu me vidjeli.
- Nema veze... Znaju da si tu. Sjedi...
Sjedam na otoman. Veliki djedov jastuk još uvijek je dovoljno velik da potpuno utonem u njega. Televizor je upaljen ali ne čuje se ton. Smeta joj dok radi u kuhinji. Nikako da se navikne na njega. Mali bor okićen je na frižideru. Navika je navika. Iako više nema djece ona još uvijek kiti bor „zbog djece“.
- Hoćeš kavu?
- Molim te.
- Kakvu piješ?
- S mlijekom.
- Dodaj molim te mlijeko iz frižidera.

Dižem se i shvaćam kako zapravo nikad nismo popile kavu skupa. Čudan osjećaj. Znamo se cijeli život. Znamo se u dušu. Toliko obroka, toliko zajedničkih dana, tjedana, vikenda, blagdana... Nikad nismo sjele i skupa popile kavu.

- E, pa vrijeme je da i to obavimo! – kaže baka, kao da mi je čula misli.
- Slušam... – kaže baka lijevajući kavu u male šalice na cvjetiće, oštećene na rubu, malo od starosti a malo od djedovog lupkanja nakon miješanja kave.
- Ne znam što bih ti rekla. Teško mi je.
- Jel? A što ti je teško?
- Sve. Ne ide mi ovo nikako.
- Što to?
- Život.
- Ne ide ti? Ozbiljno? – glasno se nasmije a zvuk smijeha probije mi se do srca i ono poskoči. Lijepo je čuti taj smijeh. Samo...je li sad baš prigoda za smijanje?
- Uvijek je prigoda za smijanje. – kaže i sad postaje čudno. Zaista se čini kao da su povezane na nekom sasvim novom i drugačijem nivou.
- Dobro. Teško je i što još?
- Ništa. Samo je teško. I ništa mi ne ide. I stalno sam živčana. I već sama sebi idem na živce koliko živčanim na sve i svašta.
- Pa onda prestani.
- Ne mogu.
- Možeš. Samo tako odluči.
- Lako je tebi pričati. Ti si svoje odradila.
- Jesam li?
- Jesi li?
Smije se.
- Nisam. Nikad neću odraditi. Uvijek sam tu i moj je zadatak biti tu kad me zatrebaš. Ne rade li to sve bake?

Osjetim toplinu oko srca. I u očima... Krenu mi suze.
- Teško mi je. Ne tražim puno. Ne tražim ništa. Tražim samo da me se pusti da živim na miru. Ni to mi ne mogu dati.
- Daju ti. Daju ti sve što želiš. Sve o čemu razmišljaš – tvoje je. Misliš da imaš problema? Imaš. Misliš da ti je teško? Je. Što misliš što trebaš napraviti?
- Ti mi reci.
- Promijeni mišljenje.
- Ali ne mogu.
- Onda nećeš ni moći. Ali ja to ne prepoznajem u tebi. Ti možeš sve. Možeš i moraš.
Suze mi teku niz obraze.
Baka se diže i grli me.
- Sve je u redu. Uvijek je sve u redu. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Nikad nisi pogriješila. Ne griješiš ni sad. Sve je kako mora biti. Moraš samo vjerovati. Vjeruj u proces. Mi znamo što radimo. Znaš li ti? Ne znaš. Znači, vjerovat ćeš nekome tko zna. Mi znamo.
Ja sam tu uvijek. Dođi kad god želiš. Dođi kad god ti je teško. Dođi svaki dan. Dođi tri puta na dan. Tu sam. Ali moraš vjerovati da će biti sve u redu. Bez tvoje vjere nema ničega. Vjeruj.
- Pokušat ću.
- Onda ćeš i uspjeti.

Ulazi djed. Nasmije se. Ne progovara. Prolazi pored stola i podraga je po glavi. Odlazi do frižidera i vadi bocu. Odlazi van.
- Još pije?
- Ne. Samo pokušava ovo učiniti što realnijim. Ti bi od njega očekivala da uđe i uzme bocu, zar ne?
- Pa mislim da se toga najbolje sjećam.
- Zato je to napravio.
- Zašto šuti?
- Ne osjeća potrebu da priča. Ja pričam za oboje. Za sve nas. I Maleni je tu.
Diže se i odlazi do prozora. Sad su oko česme sva trojica – djed, stric i Maleni. Opet suze. Okreću se prema prozoru. Mašu. Smiju se.
- Svi su tu?
- Uvijek. Sve je isto, Mila. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Ništa se ne mijenja. Samo tvoj pogled na stvari se promijenio.
- Kako je to moguće?
- Sve je moguće. Samo moraš vjerovati da je tako. Ipak...ja sam ti najbliže. Ja ću uvijek pričati s tobom.
- Zašto baš ti?
- Tu sam najduže. Najbolje se snalazim. Maleni i stric su pomalo izgubljeni. Privikavaju se. Prihvaćaju. Djed je prihvatio ali jednostavno priču prepušta meni. Kaže da je predugo on pričao u moje ime i da je sad na meni red. A meni nije problem, draga. Nikad mi nije problem pomoći. Zato sam tu.
- I uvijek ćeš biti?
- Uvijek.
- A ostali? Koje ne znam?
- Svi su tu. Prirodno je da komuniciraš s onima koje znaš. I to je u redu. Ne možeš poželjeti vidjeti nekoga koga ne poznaješ i nisi ga nikad vidjela, zar ne?
- Da. Istina.

Misli mi se roje glavom. Ova situacija je divna i strašna istovremeno. Osjetim toplinu kakvu dugo nisam osjetila i opet mi naviru suze.
- Ti znaš?
- Da sam umrla? Znam, Mila. Sve znam. Vidim i znam sve.
- A ja?
- Ti što? Ti si živa. I bit ćeš još dugo. I ti i tvoja obitelj.
- A ako to ne želim?
- Želiš to.
- Želim biti ovdje. Ovdje nema problema ni živciranja ni mučnine ni boli....
- Ovo nije mjesto gdje možeš biti. Možeš doći. Možeš biti koliko hoćeš. Ali moraš se vratiti.
- Ali ne želim.
- Želiš. Moraš. Obitelj te treba.
- Imam osjećaj kako im ponekad samo smetam.
- Nemoj to ni pomisliti. Uostalom – i tu si i tamo si. Svugdje si. Kao i ja. Kao i svi. Vrijeme i prostor su relativni. To si shvatila. Ja sam uvijek tu. Strah je najveća glupost koju ćeš ikad spoznati. Strah i briga. Ne postoje. Mi smo ih izmislili. Nepotrebni su. Njima se manipulira masama. Odbaci ih i vidjet ćeš kako će se sve promijeniti. A ja sam tu. Uvijek. Dođi kad god poželiš. Vidimo se sutra?

Oznake: san, obitelj, baka

14.07.2016. u 15:20 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.02.2016.

Ode i on...



Bože, kakav težak dan... kakvi teški dani. Jučer me stezalo oko srca jer sam te se sjetila. I vidim da su te se mnogi sjetili. Pisalo se i razgovaralo o tebi. To mi nije pomoglo. Samo mi je otežalo. Na rubu suza dočekala sam noć. Jako težak dan.

A jutros odmah loše vijesti. Ode i Borko. Pa srce će mi puknuti zbog vas dvojice. Ako psi zaista osjete, onda je on osjetio koliko smo svi bili sjetni i tužni jučer. Tri mjeseca bilo ti je predugo, jelda? Siroto stvorenje.

Kad ode netko koga toliko voliš, tko tebe toliko voli... Kad ostaneš sam u svijetu gdje te svi vole ali te nitko ne razumije. Barem ne na način na koji te on razumio...

Ja ne znam što bih rekla... Srce mi puca od tuge i ne mogu se maknuti s ovog očajnog i mračnog mjesta.

Molila sam te za pomoć. Sad vas molim za čudo. Vas dvojica sposobni ste za čuda. Pošaljite mi čudo, molim vas. Tamo gdje ste jako dobro vidite koliko mi je potrebno.

Eto ti Borka tvog. Čuvaj ga. Čuvajte se opet. Sad imate vremena za druženje i šetnje... Samo što mi nikad više nećemo čitati onako lijepe tekstove o vašim pustolovinama.

Nisam uopće sigurna zašto i kako si došao u naše živote. Nisam više sigurna ni da je to bilo slučajno.
Znam samo kako je ovo jedino što neću podijeliti s nikim. Ovo je samo za tebe. Pošto ne otvaraš jebene poruke iz Inbox-a možda barem ovu pročitaš.

Čuvaj se, budaletino. Mrzim te. I nedostaješ mi.

Oznake: Igor Grozni

01.02.2016. u 11:45 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.01.2016.

Učiteljica



Vrijeme leti. Jedan dan rodiš, već sljedeći imaš dijete u predškolskoj skupini i razmišljaš kako će se snaći u školi, hoće li ubiti njen Antun-Tunovski duh ili će ga njegovati i razvijati? Kakvu će učiteljicu dobiti?

Ja sam kretala u prvi razred prije ravno 30 godina. Učiteljica mi je ostala jedan od najvažnijih likova koji su me na neki način oblikovali i od mene napravili ovo što sam danas.

Bila je mlada. Bila je vesela, zaigrana, topla, puna razumijevanja i ljubavi. Uvijek se sjetim kako nam je davala svoje rukavice, mazala nam usta svojim ružem i govorila da se ne ljubimo na vjetru, vodila nas na nastup našeg prijatelja, vodila nas na sladoled, pravila s nama lutke i pripremala predstave... Grlila nas i mazila, a na putovanjima nas uvijek sve obišla, pokrila i poljubila za laku noć. Mislim kako je njen najveći uspjeh što i danas, nakon 30 godina, svatko od nas misli kako joj je upravo on bio omiljen.

Kad smo krenuli u peti razred dugo smo se pod odmorima vraćali da je pozdravimo, zagrlimo... Da je pitamo kakva su „nova“ djeca i da se uvjerimo kako ih ne voli koliko je nas voljela.

A onda... Kao i sve i mom životu – i to se prekinulo. Otišli smo na ljetne praznike i više se nikad nismo vratili. Barem ne u tom sastavu, u tu školu...

Raspitivala sam se često o njoj. Znala sam da je preživjela. I da radi. S nekom novom djecom. Pitala sam se – sjeća li nas se još uvijek? Koliko je generacija prošlo kroz njen razred?

Nakon godina izbivanja, kad sam se opet vratila u svoj grad, čula sam da je tu. Da se udala za meni dobro poznatu osobu. I bilo mi je drago. Dvoje dobrih ljudi i trebaju biti skupa. To je jedino ispravno. Što god tko mislio ili rekao.

Često sam ih viđala. Nekako sam smatrala nedoličnim trčati za njima i mahati im. Na kraju krajeva, odrasla sam žena, imam obitelj... Život ide dalje. Život je otišao puno dalje od osnovne škole.

Jednom su mi prolazili toliko blizu da jednostavno nisam odoljela. I javila sam se. Zbunila se. Nije me prepoznala. Kad sam rekla ime i prezime sjetili su se oboje. Prisjetili smo se nekih sretnih i smiješnih trenutaka i krenuli svatko svojim putem.

Probila sam led. Počeli smo se pozdravljati, mahati, popričati ponekad. Bilo mi je drago. Iako... To je sad bila samo jedna gospođa u godinama. Učiteljica u mirovini. Sa svojom obitelji. Sa svojim problemima. Kod mene je još uvijek bilo one topline oko srca kad je vidim. Ali sam nekako prihvatila da je vrijeme prošlo i da se ljudi mijenjaju. Toliko djece, tolike generacije... Pa ne može ona svakoga tko je prošao kroz njen razred zagrliti na cesti i maziti kao u prvom razredu. Vjerovatno bi već poludjela i ne bi izlazila iz kuće.

Neki dan sam je vidjela na groblju. Opet sama. On je otišao iznenada. Srce, kažu. Okružena rodbinom i njegovom djecom činila mi se mala, najmanja...

Prišla sam joj kad je sve bilo gotovo. Pogledala me u oči, nasmijala se, podragala me po licu i pitala „Kako si, malena?“ I meni su krenule suze. To je ona. Opet je tu. To su te ruke, to je taj osmijeh to su te oči koje uvijek govore kako je sve u redu. „Ma dobro sam ja... kako ste vi?“ Nagnula se bliže i šapnula „Ludo i nezaboravno, kao što vidiš! Bit će bolje.. Uvijek bude.“ Zagrlile smo se i ja sam otišla.

Eto, to je priča o mojoj učiteljici.
I danas, nakon 30 godina ona još uvijek ima ono nešto zbog čega pri susretu s njom mislite kako ste joj baš vi bili najdraži od svih učenika. Naravno da nisam bila. Ali lijepo je tako se osjećati i živjeti s tim osjećajem.

Oznake: učiteljica, kolač

26.01.2016. u 10:20 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.01.2016.

Kako to da na početku života odluči da mu je dosta života?

Gdje smo zakazali?
I gdje su u cijeloj priči roditelji? Ne njegovi roditelji. Oni su na naslovnicama. Jer nije dosta dijete sahraniti moraš to odraditi po raznim portalima. Ekskluziva prije svega.

Gdje su roditelji ovih drugih? Ovih zbog kojih njega više nema. Ovih zbog kojih je odlučio da mu je dosta. Gdje su? Jesu li svjesni što su napravili? Jesu li svjesni što odgajaju?

Najviše me brine što to danas kreće i ranije. Kreće iz vrtića. Grupiranje. Odvajanje. Klanovi.
"Ako nisi s nama nepoželjan si."
"Nemaš se ti što protiviti."
"Ti nisi naša prijateljica i makni se."
On nije dobar jer ima klempave uši.
Ovaj nije dobar jer ne zna crtati.
Ona nije dobra jer ima ružne tajice.
I kratku kosu. I poderanu majicu. I nema naušnice.

Ljudi dragi, što odgajate? I odgajate li uopće? Ili kupite, nabavite, poklonite, platite što treba biti plaćeno i nabavljeno pa se dijete odgaja samo sa sobom.
Jer ima sve što mu treba.
Jer „sve sam ti priuštio“.

Od vas kreće. Sve kreće od vas i vašeg ponašanja.
Jer dijete ne sluša što mu govorite nego GLEDA KAKO SE PONAŠATE. I tako se i samo ponaša. A to kako se vi ponašate slomit će se možda jednog dana na leđima mog djeteta.

Mislite da ću stajati sa strane i gledati? Razmislite još jednom.

Oznake: djeca, vrtić, odgoj djece, samoubojstvo

05.01.2016. u 12:09 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 31.12.2015.

Summa Summarum

Eto...prođe još jedna. Godinu stariji. Godinu pametniji? Nadam se.

Pokušavam se od ranog jutra prisjetiti kakve sam sve Stare godine ispratila i kakva je Nova uslijedila nakon toga.

Svaki ispraćaj i doček bili su baš onakvi kakve sam htjela i planirala (ili ne planirala – takvi su bili najbolji!) i svaki put je uslijedilo 365 (ili 366) dana neizvjesnosti, uzbuđenja, sreće, tuge, smijeha, brige, ljubavi, svađanja, uzrujavanja, mira, šmrcanja, liječenja, sunčanja, pjevanja, umiranja, rađanja i svega ostalog. Svaka je sadržavala sve. Bez izuzetka. Bez obzira na boju donjeg rublja, hranu, društvo, mjesto, glazbu na njenom dočeku.

Što onda napraviti večeras? Ostati kod kuće uz hrpu hrane i cuge, pokriti se dekicom i gledati tv? Ili se obući, srediti i izaći s mužem van? Ili..?

Naime, evo o čemu se radi. Ova godina, ova što večeras odlazi... Stara... Ruina bezobrazna smrdljiva... Puj, ne ponovila se. Nije da nešto mjerkam i uspoređujem ali ne pamtim goru od ove. Nije toliko stvar u vanjskim okolnostima – šokovima, selidbama, nezaposlenosti, suzama, živciranju, čirevima, gastritisu... Stvar je u meni. Stvar je u tome što sam ja sve to skupa vrlo teško podnosila. Ne znam jesu u pitanju godine ili duljina fitilja. Ali bila mi je psihički izazovna kao ni jedna do sad.
Ujedno jedna od najvećih koja mi se dogodila. Jedna koju ću pamtiti po veličini i važnosti.

Zašto?

Zato što sam počela intenzivno raditi na sebi. I u radu na sebi shvatila sam kako je sve zapravo samo i isključivo na meni.
Shvatila sam kako moram preuzeti odgovornost za sve što se događa i za svaku situaciju u koju se dovedem.
A to je najteže: priznati da je sve na tebi i da si zapravo sam kriv ili zaslužan za sve što ti se događa.

Evo, čitat ćete pa će mnogi odmahivati glavom i misliti kako to nije istina. Jer je to najteže što ćete si ikad morati priznati.
Sve. Je. Na. Nama. Samima. Jedina istina.

Kad sam to shvatila i kad sam nevoljko odlučila preuzeti kontrolu – došlo je do rasula.
Kao da sam prvi put i bez iskustva sjela u kola i pokušala natjerati konje da idu u smjeru kojim želim. Pa su oni podivljali. Jer su shatili kako nemam pojma što radim.

Ali polako, polako... Prolazi i to. Dolazim na ono na što sam krenula. Dolazim sebi. Shvaćam. Učim.

I na kraju krajeva – ponosna sam.
Ponosna sam na sebe zato što sam shatila što trebam i krenula to ostvariti.
Ponosna što sam shvatila kako sve ovo funkcionira prije nego što je postalo prekasno.
Ponosna što još uvijek imam vremena sve to prenijeti na svoju djecu da ne čekaju 30 i kusur godina kao ja.
Ponosna jer imam muža koji to podržava i shvaća koliko je to bitno i jedino logično.
Rad na sebi.

E, pa u 2016. vam želim da se probudite i da počnete raditi na sebi. Nikad nije kasno. Onaj dan kad počnete najbolji je mogući dan za početak.

I kad krenete na taj put shvatit ćete kako nije bitno je li zima ili ljeto. Nije bitno je li noć ili dan. Nije bitno skrećete li lijevo ili desno. Nije bitno imate li prijatelje ili neprijatelje.
Bitno je kako vi stojite u odnosu na sve to. Bitno je kako vi gledate na to.

Bitno je kako se vi OSJEĆATE u vezi toga.

U 2016.-oj vam želim puno dobrih osjećaja, puno ljubavi, sreće, čuda, ispunjenja najluđih želja, uzbuđenja, slatkog iščekivanja, ludog veselja i dječje radoznalosti da to sve poprati i zapamti.

Želim vam da BUDETE i da OSJETITE. Jer, vidjet ćete...to je sve što će vam ikad trebati.


Oznake: nova godina, 2016

31.12.2015. u 10:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 18.11.2015.

Grad - to su oni

U životu je jako važno imati svoje mjesto pod suncem. Važno je negdje pripadati.
To je mjesto s kojeg odlaziš i uvijek mu se vraćaš.
Mjesto koje miriši na dom.
Mjesto gdje spavaš.
Mjesto gdje se budiš.
Mjesto gdje se susrećeš s prijateljima.
Mjesto gdje ćeš ljubiti i zaljubiti se.
Mjesto gdje ćeš zapaliti svijeću onima koji su ti to omogućili.

Ovako odrastaju mali Vukovarci. Ovo je naša budućnost, naš ponos.
Ovo su djeca koja znaju tko su, što su, od kud su došli i kamo idu.
Djeca koja uče iz prošlosti, žive u sadašnjosti i slikaju sliku budućnosti najljepšim bojama.

Evo, Siniša, tko čuva naš grad. Grad, to su oni.

Oznake: Vukovar, djeca, budućnost

18.11.2015. u 11:54 • 1 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 08.01.2015.

Univerzalna veličina



Koliko puta dođeš u trgovinu, nađeš nešto što ti se sviđa, pitaš prodavačicu za veličinu a ona kaže kako je univerzalna. Univerzalna. I onda ti odeš u kabinu i shvatiš kako, ne samo da imaš onih nekoliko kilograma viška, nego ti univerzalna odjeća, koja stane na 99% ljudi (jer je univerzalna – „one size fits all“), ne stane ni do koljena. I osjećaš se jadno.

Sjećam se kako sam prije 5-6 godina tražila malu crnu haljinu po Zagrebu. Jer malu crnu haljinu moraš imati i mala crna haljina je apsolutni, vječni must-have. A i bili smo pozvani na svadbu, pa ono... Spojit ću ugodno s korisnim.

Ja sam bila daleko od današnje, postporođajne kilaže, koja bi bila idealna da sam 10 cm viša, i mislila sam kako sam jako debela. Odnosno, ne jako, ali kako sam se malo potkožila.

S mužem sam hodala po Zagrebu i tražila malu crnu haljinu. Na baš toliko malu ali crnu svakako. Imala sam žute štikle i žutu torbicu i za kompletan look trebala je samo haljina. Samo.

Koliko teško može biti pronaći jedan tako ključni i obavezni dio svake garderobe? Pa male crne haljine sigurno ima svaki butik pod ovim nebom. Krivo. Nema ih nitko. Barem ne običnu haljinicu, bez ukrasnog remena, bez volana, bez prišivenih ruža, bez zlatnih cifova, bez džepova, bez čipkastih umetaka. Obična šta-ja-znam-kakva haljina.

Kako se bližio dan svadbe a ja počela shvaćati kako je lakše pronaći haljinu na Kipove slobode, tako su moji kriteriji postajali sve niži i niži.

Tako sam sa suprugom jedan od posljednjih dana stigla Importanne centar. Uz sve druge shopping centre u Zagrebu i bližoj okolici, ovaj je stvarno bio posljednji na našoj listi. Ušli u taj jedan butik i ja sam počela pročešljavati vješalice. I evo je! Pronašla sam haljinu. Ne baš običnu, ali crnu. Doduše, s nekoliko volana koji su joj davali onaj Charleston look. Ali haljina je i crna je!
Pošto je sat ozbiljno otkucavao, odlučila sam je probati. Pitam prodavačicu za veličinu a ona odgovori kako je to jedina i kako je veličina univerzalna. Gledam haljinu, gledam nju... Ona je jako ozbiljna i stvarno vjeruje u to što govori. „Vidite – tu i tu ima streča i onda se lijepo da obući i lijepo pada.“ Ok. Probat ću.

Dolazim do kabine a unutra su nečije stvari. Žena je probala košulju i hlače i sad bosa i u toj odjeći hoda po dućanu i traži još nešto za probati. Pošto je to jedina kabina a ja nemam toliko vremena (a bogami ni živaca!), ona pristaje da ja uđem unutra, među njene stvari, i na brzinu probam univerzalnu haljinu na volančiće.

Ulazim u kabinu, na brzinu se skidam i stvarno se trudim ne zapinjati za odjeću i vrećice gospođe koja mi je ljubazno ustupila kabinu. Skidam haljinu s vješalice, navlačim je preko glave... Navlačim... Navlačim... Ne ide. Zapela je. Ja sam zapela u njoj. I to ne samo „zapela“. Zapela s rukama u zraku, nikakvim izgledom da ih spustim, niti da na bilo koju stranu povučem haljinu. Vidim noge ispred kabine. Žena se vratila i cupka ispred vrata.

Shvaćam kako imam dvije mogućnosti. Prva je da u gorila stilu razderem haljinu, obučem se i istrčim iz dućana. Ali to nisam ja. Vjerovatno bih se vratila za nekoliko minuta u suzama. Druga mogućnost je...hm...pa izaći iz kabine i tražiti pomoć. Vide mi se noge i gaće, ruke su u zraku i glava mi se skoro uopće ne vidi. Znači i ako ima ljudi u dućanu, male su šanse kako će me netko prepoznati ili zapamtiti. Izlazim iz kabine i zavapim iz haljine: „Molim vas... Ja...ja sam zapela.“ Prodavačica je zgrožena. Žena ispred kabine je zgrožena. Mrze me, osjetim to. Muž me pogleda, okrene se na peti i ode van iz dućana. A ja ne mogu vjetovati kako je to napravio! Gleda me kroz izlog i umire od smijeha. Uz malu pomoć skidam haljinu, oblačim svoju odjeću. „Ne odgovara vam, znači?“ pita pametnjakovićka i stvarno riskira da joj zafitiljim nešto uglavu.
Univerzalna. Univerzalna moj kur**.

Nema takve stvari u svijetu ženske mode kao što je „univerzalno“. Jer ako odgovara i svima manekenkama ovog svijeta – ne znači kako je univerzalno. Jer manekenke nisu mjerilo toga kako većina nas izgleda. A ako je univerzalno trebalo bi odgovarati svima. Molim vas neka mi netko objasni kako žena koja (ponosno) nosi veličinu 46 i ona koja nosi veličinu 38 i ona koja nosi veličinu 34 mogu stati u istu haljinu i da svaka od njih bude zadovoljna kako izgleda? Ma da je uopće može navući na sebe. Nema univerzalnog. Nema. Ni kućni ogrtači ne mogu biti univerzalni. Jer ako želim kućni ogrtač ne znači kako ću pristati na šatorsko krilo samo zato što je veličina univerzalna.

A evo i prigodnog videa! Živjele vi meni, svaka u svojoj veličini! Cmok!

Oznake: haljina

08.01.2015. u 12:12 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 18.11.2014.

Grad, to smo mi



PRIČA O DJETINJSTVU, SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
Svatko ima pravo na djetinjstvo. Djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. Ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu,u zamjenu za buduća djetinjstva. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni... Oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu. Jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?


Lipanj, 1991.
Imala sam 11 godina, naslućivala kako život nije bajka, još uvijek vjerovala u sretne završetke.
Sjedila sam na maloj stolici nasred dvorišta. Dvorište je bilo usko i dugačko. S jedne strane bila je naša kuća a s druge, uz susjedovu kuću, mama je s ljubavlju uzgojila nekoliko predivnih ruža. Od naše kuće, prema ružama, u koloni se kretalo mnoštvo mrava. Sjedila sam i promatrala ih. Nekad bih postavila prst ili neki štapić među njih i prepriječila im put. Gledala sam kako se snalaze. Nekoliko sekundi zbunjeno bi lutali oko prepreke a onda se činilo kako su se odjednom sabrali i kolonu formirali tako da obilazi prepreku. Znala sam puhnuti. Razletjeli bi se na sve strane. Vidjela sam kako panično pokušavaju uhvatiti smjer u kojem trebaju nastaviti. Divila sam se kako brzo im to polazi za rukom. Nastavljali su hod u koloni. Hod se morao nastaviti, kolonu ništa ne smije prekinuti. Kao začarani. Kao drogirani. Kao programirani. Ovisi li o toj koloni njihov život?
Vruć je dan i dnevni boravak otvoren je prema dvorištu. Sjedim tik do vrata dnevnog boravka. Tata je unutra. Sluša vijesti. Jako glasno sluša vijesti i to mi stvara laganu nervozu u želucu. Ne znam zašto, ali je tako.

Rujan, 1991.
Otvaram oči, ne vidim ništa, ne mogu disati… Hvata me panika. Umirem. Ne mogu vjerovati - umirem. Pa zar već? Nisam još ni počela živjeti! Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim gdje sam. Čujem ostale. Glasovi se miješaju ali čujem one koje trebam čuti. Živi su. Svi smo živi.
Ovo je bilo blizu. Granata je pala uz podrumski otvor i odlomila dio zida. Prašina je ispunila podrum u sekundi. Kad se prašina slegla bilo je jasno kako ovo mjesto više nije sigurno za nas. Moramo otići. Moramo se spustiti u grad, dalje od prve linije. A prva linija svakim nam je danom sve bliže. Trčimo po ulici i svima nam je jasno kako je to prilično blesavo…s obzirom na snajper, koji samo čeka krivi korak, i na tenk koji je u susjednoj ulici. Ali nemamo izbora. Trčimo od kuće do kuće… Kad se začuju pucnjevi - stajemo. Nema okretanja, kaže mama. Trči dok ne stigneš. Što god se dogodilo – nastavi trčati. Moraš nastaviti. Trčim kao začarana. Kao drogirana. Kao programirana. Trčim kao da mi život o tome ovisi. Jer, zapravo i ovisi.



* * *

Studeni, 1991.
Sanju su iz podruma odvezli u bolnicu. Ubrzo je rodila. Curicu. Mali se život rodio u sred ovog pakla. Kakav početak. Kakav dolazak. Njoj može ići samo na bolje. Jer gore od ovoga ne ide.
Osim ako ti tata nekoliko dana kasnije završi na Ovčari…



6. ožujka, 2010.
Dolazim u bolnicu. Pukao mi je vodenjak. Nemam trudove ali vjerovatno je bolje da sam tu i da me imaju na oku. Smještaju me u sobu. Ležim na boku i gledam kroz prozor. Noćas ću vjerovatno roditi. Rodit ću svoju curicu. U istoj onoj bolnici. Na istom onom mjestu. Samo u drugim okolnostima. Plačem…
Moj muž doći će po nas. Donijet će i cvijeće. Poljubit će Miju i mene. Napustit ćemo bolnicu skupa. Sretni.



* * *

1988.
Sjećam se jednog sna. Bio je strašan i znala sam kako ga nikad neću zaboraviti. Sanjam svoju školu. U prizemlju je nekoliko učionica nižih razreda i učionica gdje imamo glazbeni. Zapravo, upravo izlazimo sa sata glazbenog, kad u školi nastane gužva i panika. U školu ulaze Njemci. Da, oni pravi Njemci, iz starih partizanskih filmova – sa onim čudnim šljemovima, crnim čizmama, puškama na ramenu. Guraju nas uza zid. Viču. Bojim se. Nevjerovatan strah. Sama sam. Nema ni mame, ni tate, ni Igora. Sama. Tko zna gdje su svi! Kako je do ovoga došlo? Nije li rat odavno završio?
Budim se… Užas! Kakva noćna mora. Nadam se kako nikad više neće biti rata. Samo se tome nadam. Ne smije više biti rata. Ma i neće. Sad smo pametniji. Ratuju samo tamo daleko… Irak… Iran… A oni su neki primitivci… Nisu kao mi.
Sva sreća bio je to samo san.

18. studeni, 1991.
Grad je pao. Kažu kako je sve gotovo. Pokušavam si dočarati što to točno znači. Ne moram dugo zamišljati. Na ulazu u porum galama. Gužva. Vojska. Zapravo…ne baš vojska. Vojska i neka čudna lica, neke čudne uniforme. Ne sviđa mi se ovo. Izvode nas iz podruma. Imaju puške. A mi imamo vrećice i torbe. Galame. Mi šutimo. Smiju se. Mi više ne možemo ni plakati. Nakon tri mjeseca ispod zemlje, došla sam van u neku novu dimenziju. Nema više grada. Grad su ubili. Ostale su samo crno-bijele zgrade. Ostalo je samo sivilo. Prašina. Leševi. Ljudi moji, što je ovo? Kako se ovo dogodilo? I zašto? Zar su svi poludjeli? Hoće li me netko napokon probuditi i okončati ovu noćnu moru? Kako se ovo dozvoljava i kako ovo nitko ne vidi u cijelom tom civiliziranom svijetu? Tko će nam sad pomoći? Gotovo sam sigurna kako nam više nema pomoći. Ali barem su mama i Igor tu. Tate nema. Tko zna što će biti s njim. Tko zna je li uopće još živ.
Nevjerovatan strah. Više od straha. Obamrlost. Nadam se kako će nas ubiti brzo i bezbolno. Samo se tome nadam. To je jedina preostala nada u ovom jedanaestogodišnjem tijelu.



* * *

Lipanj, 1991.
Dosadila mi je igra s mravima. Dosadile su mi vijesti. Izlazim na ulicu. Idem po Slađanu. Zovem je s kapije. Izlazi njen tata, Ljuban. Ona danas neće izaći van. Bez ikakvog objašnjenja. Kod kuće je, ali neće izaći van. Pokunjeno se vraćam kući. Što se događa? Zar se više ni na ulici nećemo igrati?

19. studeni, 1991.
Velepromet. More tužnih lica. Vojska. I oni drugi. Oni su nas oslobodili, stalno nam to govore. Gotovo kao da sami sebe pokušavaju u to uvjeriti. Ipak, nitko nije sretan. Naprotiv. Puno je suza. Puno vikanja, pucanja, plakanja, moljakanja… Puno djece. Puno starih ljudi. Muškarce su odvojili. Oni iza žice hodaju u krug. Vidim poznata lica. Izobličena od straha, ali poznata.
A onda poznato lice u onoj čudnoj uniformi. Ljuban. Priča s mamom. Mene i ne gleda. Pita za tatu. Odlazi. Nisam ga pitala za Slađanu. Nisam pitala za svoju prijateljicu. Nije mi bilo do toga. A nije ni njemu.




1998.
Prvi put nakon rata stigli smo u Vukovar. Došli smo do svoje kuće. Pa…do onoga što je ostalo od kuće. To je nekad bio dom. A sad… Sad je hrpa cigli, nagorenog drveta i korova… Ni traga ničemu poznatom. Ni krpica… Ni šalica… Ni kockica… Ništa. Izgleda nestvarno.
Cestom prolazi žena. Zaustavlja se. “Heeej, vratili ste se!” Ljubanova žena. Nismo se svađali. Nismo vikali. Vidjela nam je lica. To je bilo dovoljno da produži kamo je krenula. Svojoj kući.




* * *

Lipanj, 1991.
Izlazimo iz škole. Sjećam se nekoliko učitelja koji su nam ponavljali kako moramo ići ravno kući i nigdje se ne smijemo zaustavljati. Nešto se događa ali nama baš nije točno jasno što. Odrasli su izgleda malo poludjeli. Trčim kroz park sa Darkom i Banetom. Smijemo se. Nismo svjesni kako posljednji put vidimo našu školu. Posljednji put kako smo svi troje skupa. Bezbrižni i nasmijani.

23. studeni, 1991 - Zagreb, hotel Intercontinental
Nakon 3 stravična mjeseca budim se u toplom krevetu. Ustajem i dolazim do prozora. Razvlačim teške zavjese. Gledam van. Škola. Djeca dolaze na nastavu. Trče, smiju se, igraju, susreću s prijateljima… Potpuno su nesvjesni tužnih očiju na prozoru hotela. Nesvjesni tragedije, koja se dogodila samo 300 kilometara istočno od njihovog raja. Bezbrižni. Nesvjesni izgubljenih života… Izgubljenih prijatelja… Izgubljenih očeva i djece. Nesvjesni jednog izgubljenog djetinjstva.



* * *

1984.
Igramo se na dvorištu. Bezbrižni. Mali. Sretni… Došao je ujak. Koristi svaku priliku da nas fotografira jer se ne vidimo često koliko bismo htjeli. Na sekundu se zaustavljamo kako bismo mu pozirali a onda se utrka po dvorištu nastavlja… Po dvorištu u kojem će se za 7 godina izgubiti 2 djetinjstva.



Siječanj, 2014.
Isto dvorište. 30 godina poslije. Moja djeca. Dva nova života. Dvije nade. Dva djetinjstva. Dva osmjeha. Bezbrižni, mali i sretni. Nikad nikome neću dozvoliti da im to oduzme. Nikad više.




Imala sam samo 11 godina kad sam shvatila kako ne postoje sretni završeci. Od tad ne vjerujem u bajke.
Ipak…”Tko ostaje ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?”
Nama, Siniša… Nakon svega grad je i dalje u nama - naš a mi njegovi. Jer grad to smo mi.







Oznake: Vukovar, rat, sjecanja, djeca, obitelj

18.11.2014. u 13:24 • 3 Komentara • Print • # • ^

petak, 31.10.2014.

Vaši i naši



Jučer sam s vrata stana otpravila novinara Hrvatske televizije. Došao me pitati za mišljenje, došao je čuti moju priču... Zato što imam malu djecu, kaže. Djeca izazivaju simpatije kod ljudi.
Ne, ne želim dati nikakvu izjavu. Ja sam se nadavala izjava i izjava. Dosta mi je. A moja djeca neće ničiju simpatiju i suosjećanje izazivati.
Kaže on kako vidi da imam dosta toga za reći i da mogu pričati s njim. A ja kažem – Gospon novinar, moj život nije zaslužio da ga stavite u 30 sekundi svog priloga. Moj život zaslužuje više od toga.

Naime, u jednom jako teškom razdoblju života, kad mi sve što sam planirala propada, kad ne vidim kako ćemo se dalje snalaziti i hoćemo li uopće uspjeti, kad nisam sigurna što još radim u ovom gradu – dogodi se nešto van svake pameti.
Isključe nam grijanje.

Ne nama – mojoj obitelji. Nego nama – cijelom kvartu. Jer računi nisu plaćeni. Naši su računi plaćeni. I to veliki računi. Za stan od 56 kvadrata račun za grijanje išao je do vrtoglavih 1600 kuna. Ne, ne živim u New Yorku. Živim u Vukovaru. Selendri. Provinciji. Kako god ga želite nazvati. Ali, eto...tvrtka koja snabdijeva zgrade toplinskom energijom ima neka potraživanja, s druge strane ima neka dugovanja i tako – zdravom logikom – oni toplinsku energiju više neće isporučivati. Generalna krivnja. Jeste primjetili? „VI niste plaćali... NAMA se ne plaća... VI ste dužni... ONI nam prijete... MI vam ne damo – MI ćemo vas uništiti. Nećemo. Ali se smrzavajte, k'o vas šiša.“ (Da ne upotrijebim onu prostiju riječ!)

Tko je to VI? Tko je to MI? Tko? Zanimaju me konkretna imena. Jer imena postoje. Točno se zna tko plaća, tko ne plaća i tko koliko plaća. Dajte nam imena. Dajte da vidimo tko se to poigrava zdravljem moje djece! Hoću ime i prezime. Hoću odgovore. Hoću da se kazne oni koji su odgovorni, a ne MI. Jer MI je jako puno ljudi. Koji se smrzavaju. A prava zima još nije ni počela. Mašala.

Pratim tako simultano vijesti na tri tv programa i čekam hoće li se nešto riješiti, ima li novosti. I dok bjesomučno prebacujem, naletim na prilog o ljudima iz Gunje. Onima što su smješteni u kontejnere. „Jako je hladno“ kaže slatka, mala, crnokosa curica. „Spavamo u jaknama, pokriveni s dvije deke“
Srce mi puca. Bolje da šutim. Što bi tek oni trebali reći? Ostali su bez svega a sad se još i smrzavaju. A prava zima nije ni počela.
Dala sam i dajem sve što imam a nekako mi se čini kako nikad nije dovoljno. Možda je tako jer opet dajemo samo MI. A ONI ne daju ništa.

Bilo bi najbolje da se poklopim ušima i šutim, zar ne? E, pa ne! Dosta mi je negativnih primjera. Dosta mi je – važno da si zdrava - važno da radiš - važno da ste skupa – važno da imaš krov nad glavom - važno da je mir - sranja. Zašto nam se stalno nameće krivnja jer želimo bolje? Pa ne tražim palače i jahte...
Tražim samo život dostojan čovjeka.
Tražim da mi se ono što platim i za što krvavo odvajam svaki mjesec - isporuči.
Tražim da me prestanete opominjati kako sam negativna i pesimistična. Jer po prirodi nisam. Ova država me takvom čini.

Ne, ovo nije kritika Vladi. Nisam ni NJIHOVA ni NAŠA, ni VAŠA. Nisam ničija. Jednake osjećaje gajim i prema Milanoviću i prema Karamarku i prema Josipoviću, Kolindi, Šišljagiću, Lesaru, Leki, Matiću i ostalima – neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenula. Svi ste vi meni isti. Svi ste vi meni VI. Tamo negdje daleko. A ovdje blizu smo MI. I gledamo kako nas muvate i kako mislite da ste jako pametni. A niste. Ali očito nismo ni MI. Od kad imam pravo glasanja i od kad ga koristim NIKAD nisu pobjedili oni za koje sam glasala. Toliko o tome.
Kaže premijer onako sarkastično, da „kad pukne parket, kriva je Vlada, kad se odlijepi tapeta, kriva je vlada”. Pa gle...meni je kriva. Nije mi kriva što je parket puknuo. Kriva mi je što nemam mogućnosti odvojiti ni 10 kuna za popravak. Jer nemam od kud odvojiti. A nisam ni neškolovana, ni glupa, ni lijena... Jedostavno - nemam. Koliko god kruh tanko rezala – nemam.

I ne, nemojte ni pokušavati optužiti me za patetiku jer to nije patetika, to je moja realnost. Iz dana u dan. Obično za patetiku optužuju oni koji imaju višestruko veća primanja od mene i oni čija egzistencija je stostruko osigurana.

I tako eto ja zadnjih dana razmišljam – kako se ugrijati, kako ostati zdrav, kako skrpati kraj s krajem, kako pronaći posao od kojeg ću moći živjeti...
Razmišljam o Božiću...
Razmišljam kako bi Mislava zvali u Engleskoj, ako jednog dana ipak odlučimo kako nam je dosta ovoga...

Razmišljam o svemu... A ništa pametno mi ne pada na pamet. Možda zato što razmišljam u hladnom.

Update: U trenutku dok vršim zadnje provjere i spremam se stisnuti "Objavi" - počelo je grijanje! Eto, jedan problem manje. Još 99... Ali - barem smo zdravi. I nadam se da ćemo ostati, s obzirom da ne spavamo više u hladnom stanu.

Oznake: grijanje, režije, politika

31.10.2014. u 16:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.10.2014.

Kućni red i ostali daveži



Imam dvoje tvrdoglave i samostalne djece. Često imaju neko svoje viđenje i neke svoje ideje kako bi neke stvari u životu trebale izgledati. Na žalost - nisu u pravu. Ja sam u pravu. Zato što sam ja uvijek u pravu.

Često si govorim: "Biraj oko čega češ se raspravljati a što ćeš pustiti." Jer da si to ne govorim, stalno bismo se raspravljali oko nečega. U zadnje 4 godine, koliko imam djecu, imam dovoljno izgubljenih utakmica, tako da sad s velikom sigurnošću biram samo one bitke koje znam da ne smijem i ne mogu izgubiti. Postoje pravila oko kojih smo apsolutno nepopustljivi. To su bitke koje nismo propustili i koje smo uspješno dobili (I još uvijek ih dobijamo).

(Moram napomenuti kako je izraz "bitka" figurativan i ne znači kako izvlačim topove i minobacače. Moram to naglasiti, jer nekako se uvijek nađe netko tko to ne shvaća.)

Moraš ići u krevet - sutra svašta moramo raditi i trebaš se odmoriti.

Ja čvrsto vjerujem kako djeca moraju imati strogo određeno vrijeme kad idu u krevet. I ja sam ga imala. Možda mi se nije uvijek spavalo. Možda sam nekad i negodovala. Ali sam drugo jutro uvijek bila naspavana i odmorna. A to želim i svojoj djeci. Moraju imati vrijeme kad se ide u krevet. Točka.

Druga stvar koju vjerujem - djeca moraju u svom krevetu imati svoj mir. Znači - dijete, igračka za spavanje, dekica. Bez mame, bez tate, bez tv-a i ostalog. Ako ćemo se gurati u jednom krevetu, to će biti vikendom ujutro, u maminom krevetu. Znam kako ima puno djece koja spavaju s roditeljima. Nama je to nezamislivo. Moja Mia čak i ne voli da joj se netko približi dok spava. Njoj tako odgovara, meni tako odgovara, našoj obitelji tako odgovara.

Čak i kad ozbiljno tvrde kako nisu umorni i kako im se ne spava - vrijeme za spavanje je vrijeme za spavanje. Opraštamo se ponekad i 15-ak minuta... pa pusa jedna, dvije, tri... deset... Pa poravi rep... Pa moram na wc... Žedna sam... Pokrij nogice... Ali to je to. Vrijeme je za krevet. Oboje zaspu u roku 5 minuta koliko god tvrdili kako im se ne spava.

U ove 4 godine bilo je možda 5 puta kad nisu išli spavati u vrijeme kad idu inače. I znate što? Sljedeći dan je pravi pakao. I nama i njima. Nervozni su, umorni, plačljivi, razdražljivi... nemogući.

Znači, što god tko mislio i rekao, kakav god tko raspored imao kod svoje kuće, koliko god netko mislio kako smo strogi, ovakvi ili onakvi - moja djeca trebaju san. Moja djeca trebaju neprekinuti san od minimalno 9-10 sati. I onda funkcioniraju kako treba. Možda je nekoj djeci dovoljno 6 sati. Nekoj je možda dovoljno 3 sata. Mojoj djeci nije dovoljno. Znate onu - djeca rastu dok spavaju? E, pa moja djeca će biti jako velika!

Vrijeme je za ručak!

Nikad, stvarno nikad se ne uzrujavam zbog hrane. Moja mama kaže da je to zato što imam sreće da mi djeca jedu sve. Ako dođe do dana ili ako zareda nekoliko dana kad ne jedu baš najbolje - ne uzrujavam se. Imam i ja takvih dana. Ako nešto ne žele jesti - ništa zato, ni ja ne volim baš sve. Ako ne žele probati salatu - nema veze. Na meni je da ponudim. Ako hoće - super. Ako neće - ne moraju. Jedu dovoljno povrća da se ne moram oko toga uzrujavati.

Ono oko čega ne odstupam i o čemu vodim brigu je 3 obroka na dan, uvijek u isto vrijeme. Doručak je između 8 i 9 ujutro, ručak u 13:00, večera u 19:00. iznimke su ako smo na putu, ali i onda se trudim nekako organizirati da to vrijeme bude barem približno. Imamo i međuobroke i deserte i sladolede u šetnji, grickalice...nisu gladni. Ali ova tri obroka su Alfa i Omega!

Isto tako - jede se u kuhinji. Barem tri glavna obroka. Naravno kako ne moraju svaki keks pojesti za stolom, ali doručak, ručak i večera nikad se ne poslužuju u dnevnom boravku. Tako je od kad su bili bebe. Tako je i sad. Jednostavno imaju naviku jesti u kuhinji, za stolom, svatko na svom mjestu.

Mislav je tu pokušavao malo promijeniti pravila - pa se dosta dizao i navlačio da ga se hrani u dnevnom boravku. Ali nisam popuštala. Nikad. Ustao si se od stola? Ručak je gotov. Nisi se najeo? Žao mi je, brzo će večera. Ili međuobrok.

Ponovila sam bezbroj puta a ponovit ću vjerovatno još toliko - nismo u restoranu a ja nisam konobarica.

Igračkama nije mjesto u kuhinji...još manje u kupaonici.

Ja sam mama koja dosta kuha. Pravim dosta kolača. Često sam u kuhinji. I mislim da tamo nema mjesta igračkama. Kuhinja i kupaonica najmanje su prostorije u stanu i stvarno nema smisla da se uz mene - koja se guram sama sa sobom, u kuhinji gura još i medo, auto, vlakić ili pile. Osim toga - nije baš higijenski a u slučaju kuhinje - igra u kuhinji može biti i prilično opasna. Pogotovo ako je upaljen štednjak, pećnica ili ako je nož negdje na dohvat ruke.

Trnci mi prođu niz kičmu kad vidim plišanu igračku na podu kupaonice. Imamo patkice, ribice, žabice - gumene igračke za kupanje, koje stoje na kadi. Ali plišane igračke ne dolaze u obzir u nikakvom obliku. Ovo pravilo kršili smo samo kad se Mia odvikavala od pelene. Imala je sa sobom "prijatelja" koji ju je tješio i navijao da uspije obaviti sve što treba. I to je to. Točka. Zna se za što služe kuhinja i kupaonica. Zna se za što služe igračke. Jedno s drugim u našem svijetu - nikako.

Eto, možda smo strogi. Vjerovatno jesmo. Ali jednako volimo svoju djecu kao roditelji koji ne žele ili ne uspijevaju postaviti ni jednu granicu i koji misle kako im pružaju ljubav na način da im puste sve.

To kod mene nije slučaj. I ako sam zbog toga stroga i grozna mama - neka sam. Ali pokušavam odgojiti dvoje ljudi i pripremiti ih za svijet koji je pun pravila, koji je okrutan i u kojem često stvari neće biti onakve kako su si oni zamislili.

Već čujem svoju poznanicu: "Život će im biti okrutan onda barem kod mene mogu što žele." Svaka čast. Svatko zna svoje. Vrijeme će pokazati tko je obavio bolji posao. Pri tome ne mislim da će moja djeca biti bolje odgojena. Jer možda i neće. U svakom slučaju - vrijeme će pokazati.

Do tad - nek' su živi i zdravi, kakve god roditelje imali!

Oznake: kućni red, obitelj, djeca

24.10.2014. u 20:51 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.